Mit o otvorenom AI-ju: Zašto open source ne donosi demokratizaciju
Otvoreni modeli daju privid dostupnosti, ali prava moć ostaje u rukama vlasnika infrastrukture
Kada je Meta odlučila podijeliti Llama modele, a francuski Mistral počeo izbacivati odlične jezične modele pod otvorenim licencama, mnogi su to proglasili pobjedom otvorenog koda. Tvrdnja je zvučala sjajno: demokratizacija umjetne inteligencije spriječit će monopol nekoliko tehnoloških giganata. Ipak, stvarnost je bitno drugačija. Otvoreni modeli sami po sebi ne donose demokratizaciju jer je najvažniji resurs današnjice računalna moć, a ne sam kod.
Prevladavajuća priča
Ideja iza otvorenog koda uvijek je bila ista: ako svatko može preuzeti, proučiti i modificirati alat, tada nitko ne može držati monopol nad njim. U svijetu softvera, alati poput Linuxa dokazali su da zajednica može izgraditi pouzdanu i besplatnu alternativu korporativnim rješenjima.
Isti se narativ danas primjenjuje na umjetnu inteligenciju. Llama, Mistral, Qwen i slični modeli dočekani su kao spasitelji koji će osigurati da alati sljedeće generacije ne ostanu zaključani iza OpenAI-jevog ili Googleovog zida. Smatra se da će takvi modeli omogućiti malim tvrtkama, startupima pa čak i pojedincima da izgrade jednako moćne proizvode kao i najveće tehnološke korporacije, stvarajući tako pošteno i uravnoteženo tržište.
Zašto je ta priča pogrešna ili nepotpuna
Problem je što umjetna inteligencija nije tradicionalni softver. Možete besplatno preuzeti vrhunski jezični model od 70 milijardi parametara, ali da biste ga pokrenuli, trenirali ili čak samo efikasno koristili, potrebna vam je specijalizirana oprema. Grafičke kartice, serveri i energetska infrastruktura koštaju milijune dolara.
Demokratizacija koda ne znači mnogo ako je infrastruktura centralizirana. Kada preuzmete otvoreni model, najčešće ga ne vrtite na vlastitom računalu. Prebacujete ga u cloud servise – Amazon Web Services, Microsoft Azure ili Google Cloud. Tako giganti i dalje naplaćuju pristup, samo što umjesto prodaje gotovog modela, prodaju računalnu moć potrebnu za njegovo izvođenje.
Nadalje, sami modeli ovise o ogromnim količinama podataka. Samo najveće kompanije imaju resurse za kontinuirano prikupljanje, čišćenje i licenciranje tih podataka. Otvoreni modeli su zapravo nusproizvod ogromnih kapitalnih ulaganja koja si nitko drugi ne može priuštiti, što znači da je cijeli open source ekosustav i dalje ovisan o dobroj volji nekoliko najbogatijih korporacija na svijetu.
Posljedice u stvarnom svijetu
Kada vjerujemo u iluziju da otvoreni modeli sami po sebi osiguravaju ravnopravnost, zanemarujemo prave izvore moći. Startupi koji grade svoje poslovanje oko otvorenih modela često brzo shvate da se ne mogu natjecati jer su im troškovi izvođenja preveliki, dok tehnološki giganti mogu ponuditi iste usluge u sklopu postojećih paketa.
Također, to mijenja način na koji bi regulatori trebali pristupiti problemu monopola. Ako vlade prate isključivo tko posjeduje kod, propustit će uočiti da se pravi monopol stvara oko vlasništva nad podatkovnim centrima, energetskim resursima i pristupom najnovijim čipovima. Pravi pobjednici "otvorenog" pristupa na kraju su Nvidia, Amazon i Microsoft.
Završni stav
Otvoreni kod u umjetnoj inteligenciji je koristan, ali ne i dovoljan uvjet za demokratizaciju tehnologije. Sve dok izvođenje tih modela zahtijeva goleme financijske resurse i specijalizirani hardver, prava se moć neće nalaziti u rukama zajednice, već na serverima giganata koji tu infrastrukturu kontroliraju.
Komentar objavljen na portalu Umjetna Inteligencija Blog by ShtefAI, autor: Shtef
