AI je trebao donijeti slobodno vrijeme, donio je više posla
Paradoks produktivnosti: Alati koji su nas trebali osloboditi rutine samo su podigli ljestvicu očekivanja i dodatno ubrzali tempo rada.
Svi smo u posljednjih nekoliko godina nebrojeno puta čuli isto veliko obećanje: umjetna inteligencija će napokon preuzeti dosadne, repetitivne i naporne zadatke, oslobađajući ljude od stresa i napokon nam omogućiti rad u opuštenijem ritmu, a možda i toliko željeni četverodnevni radni tjedan. Od generičkog pisanja programskog koda, pa sve do slanja rutinskih e-mailova i obrade golemih skupova podataka, AI alati trebali su nam donijeti neviđeni luksuz vremena. Na svakoj prezentaciji tehnoloških divova gledali smo iste savršene grafikone koji s entuzijazmom pokazuju drastičan pad vremena potrebnog za izvršavanje prosječnih radnih zadataka.
No, postoji jedan vrlo ozbiljan problem s tom utopijskom pričom. Ako danas, na vrhuncu AI revolucije, pitate prosječnog softverskog inženjera, digitalnog dizajnera, marketinškog stručnjaka ili analitičara osjećaju li se opuštenije, imaju li manje stresa na poslu i više slobodnog vremena za pravo kreativno promišljanje, njihov odgovor će u velikoj većini slučajeva biti snažno negativan. Umjesto toliko priželjkivanog odmora i smanjenja radnog opterećenja, trenutačno svjedočimo nečemu sasvim suprotnom, fenomenu koji se s pravom može nazvati "paradoksom umjetne inteligencije". Paradoks je zapravo vrlo jednostavan: što naši digitalni alati postaju brži, inteligentniji i sposobniji, to mi radimo sve više, nalazimo se pod sve većim pritiskom i imamo sve manje prostora za ljudske pogreške.
Prevladavajuća priča
Glavni narativ današnje tehnološke industrije izgrađen je oko vrlo privlačne ideje da je produktivnost jednostavna linearna igra u kojoj ušteda vremena na određenom zadatku automatski znači više odmora za samog radnika. Silicijska dolina nam neprestano i agresivno prodaje viziju u kojoj AI asistent savršeno piše komplicirani izvještaj umjesto nas u pet sekundi, dok mi ostatak poslijepodneva provodimo opušteno pijuckajući kavu, razmišljajući o velikim strateškim inovacijama ili provodeći kvalitetno vrijeme sa svojim obiteljima.
Prema toj optimističnoj logici, ako vam je za neki projekt ranije trebalo osam sati, a danas vam uz pomoć modernih jezičnih modela i virtualnih kopilota treba samo dva sata, vi ste zapravo "zaradili" šest dragocjenih sati slobodnog vremena. Alati poput najnovijih verzija ChatGPT-a, GitHub Copilota, Claudea ili Gemini-ja pozicioniraju se prvenstveno kao spasioci i osloboditelji radničke klase od okova moderne korporativne birokracije i iscrpljujuće digitalne rutine. Čelnici velikih tehnoloških kompanija ponosno i javno izjavljuju kako će napredna umjetna inteligencija zauvijek riješiti globalni problem sagorijevanja na poslu (burnouta) jer će preuzeti sav onaj nevidljivi, teški, "šljakerski" rad koji iz dana u dan nemilosrdno crpi energiju zaposlenika diljem svijeta.
Zašto je ta priča pogrešna ili nepotpuna
Ovaj iznimno optimistični i pomalo naivni narativ potpuno zanemaruje temeljnu dinamiku modernog poslovanja, kapitalizma i korporativnog okruženja: ušteđeno vrijeme na poslu se gotovo nikada, osim u vrlo rijetkim iznimkama, ne pretvara u slobodno vrijeme zaposlenika. U korporativnom svijetu ušteda vremena uvijek se i isključivo pretvara u povećana očekivanja.
Kada neki novi revolucionarni alat omogući zaposleniku da svoj redovni zadatak obavi četiri puta brže nego inače, viši menadžment to nikako ne vidi kao izvrsnu priliku da taj radnik jednostavno ode kući ranije i odmori se. Oni tu novonastalu situaciju vide isključivo kao nepobitan dokaz da taj isti radnik sada može i mora, u tom istom zadanom osmosatnom radnom vremenu, obaviti četiri puta više zadataka nego prije. Ljestvica osnovnih očekivanja podiže se preko noći. Ako je do jučer industrijski standard bio isporučiti jedan detaljan izvještaj tjedno, uz AI alate novi, neizrečeni standard brzo postaje isporuka četiri ili pet takvih izvještaja u istom vremenskom periodu.
Nadalje, svjesno ili nesvjesno zaboravljamo da umjetna inteligencija zapravo ne stvara savršene, gotove finalne proizvode, već velikom brzinom generira ogromne količine prosječnog, osrednjeg sadržaja ili softverskog koda koji na kraju dana opet netko mora pročitati, pregledati, ispraviti i dugoročno održavati. Radnici nisu postali nimalo slobodniji; oni su samo prisilno promijenili svoju primarnu ulogu. Od pravih kreatora originalnog sadržaja, pretvoreni su u iscrpljene urednike i lektore robotskih halucinacija i logičkih pogrešaka. Ovaj kontinuirani proces pregledavanja, provjeravanja i ispravljanja tuđeg (strojnog) rada zahtijeva sasvim drugačiju vrstu mentalnog i kognitivnog napora. To je napor koji nevjerojatno brzo dovodi do mentalnog umora jer od čovjeka zahtijeva stalnu dozu sumnje i neprekidnu koncentraciju kako bi se u moru koda ili teksta ulovile suptilne, a ponekad i katastrofalne pogreške.
Umjesto da nas oslobodi pritiska, umjetna inteligencija jednostavno ubrzava pokretnu "traku" na kojoj svi zajedno radimo. Kada sve konkurentske tvrtke u industriji počnu koristiti iste pametne alate za ubrzavanje svojih poslovnih procesa, nitko zapravo ne ostvaruje trajnu ni značajnu prednost na tržištu. Samo se osnovna, temeljna brzina cjelokupnog poslovanja povećava, a ljudski radnici se milom ili silom moraju prilagoditi tom novom, znatno bržem, kaotičnijem i stresnijem ritmu rada.
Posljedice u stvarnom svijetu
Posljedice ovog AI paradoksa produktivnosti već su danas itekako vidljive u stvarnom svijetu, iako se o njima još uvijek vrlo rijetko i stidljivo javno raspravlja. Prvi koji su se našli na snažnom udaru ove promjene su juniori, nedavno diplomirani studenti i mladi profesionalci koji tek pokušavaju ući na tržište rada. Budući da AI alati mogu s lakoćom obaviti većinu bazičnih zadataka na početničkoj razini, mnoge tvrtke drastično smanjuju ili potpuno ukidaju zapošljavanje na takvim ulaznim pozicijama. Od onih sretnika koji ipak uspiju dobiti posao u struci sada se očekuje da praktički od prvog radnog dana funkcioniraju na visokoj razini mediora ili čak seniora, samo zato jer se podrazumijeva da uz sebe imaju AI pomoćnike.
Za one iskusnije radnike koji su već duboko u industriji, izravna posljedica ovog ubrzanja je prava epidemija takozvanog tihog sagorijevanja. Količina koda, tekstova, poslovnih e-mailova, Slack poruka i raznog sadržaja koja se danas svakodnevno strojno generira i razmjenjuje probila je sve povijesne granice razumnog. Ljudski mozak jednostavno, u biološkom smislu, nije evoluirao da svakodnevno obrađuje i konzumira takvu nezamislivu količinu sintetičkih informacija. Paradoksalno, upravo zbog toga što sada tehnički možemo napraviti znatno više u manje vremena, potpuno gubimo ono najvažnije - vrijeme za duboko, neprekinuto i promišljeno razmišljanje. Prava kreativnost i inovativnost zahtijevaju dosadu i prazan, neplanirani prostor u dnevnom rasporedu. Alati za takozvanu produktivnost taj su neprocjenjivi prazan prostor nevjerojatno efikasno uništili tako što su ga automatski popunili bezbrojnim novim, naizgled hitnim, a zapravo nebitnim sitnim zadacima.
Pravi dobitnici ove situacije na kraju dana ipak nisu zaposlenici koji su navodno trebali raditi manje i uživati više u životu. To nisu čak ni nužno krajnji korisnici tehnoloških proizvoda čija je stvarna kvaliteta danas često vidno razvodnjena i generička. Pravi i jedini stvarni financijski dobitnici u ovoj priči su korporativni dioničari tvrtki te sami proizvođači i vlasnici ovih AI alata, koji nevjerojatnom brzinom prodaju skupe "lopate" u ovoj novoj, digitalnoj tehnološkoj zlatnoj groznici. Za sve nas ostale, svakodnevni rad je postao osjetno gušći, znatno brži i puno iscrpljujući nego ikad prije.
Završni stav
Tehnologija nas nikada neće i ne može sama od sebe spasiti od preopterećenosti poslom, jer korijen tog problema zapravo nikada nije ni bio isključivo tehnološke prirode, već duboko organizacijske, ekonomske i društvene. Sve dok naše korporativne strukture i ekonomski sustavi nagrađuju isključivo beskonačan rast i maksimalnu moguću efikasnost svakog pojedinca, apsolutno svaki novi alat koji nam uspije uštedjeti nešto vremena bit će automatski i bez iznimke iskorišten za to da se iz nas izvuče još više produktivnosti i još više rada.
Umjetna inteligencija kakvu danas poznajemo nipošto ne donosi utopijski kraj napornog rada; ona nam samo na velika vrata donosi novu, neusporedivo ubrzanu verziju tog istog napornog rada, u kojoj smo sada mi ti koji zadihano i neprestano pokušavaju držati korak sa strojevima koji nikada ne spavaju. Ako doista želimo iskoristiti prave prednosti ove moćne tehnologije za stvarno poboljšanje kvalitete ljudskog života i rada, prvo se moramo prestati zavaravati bajkama i naivnim narativom o pametnim alatima koji magično rade umjesto nas. Umjesto toga, moramo napokon početi postavljati teška, neugodna pitanja o tome tko zapravo profitira od te naše novopronađene, iznuđene "super-produktivnosti" koju plaćamo vlastitim mirom i zdravljem.
Komentar objavljen na portalu Umjetna Inteligencija Blog by ShtefAI, autor: Shtef
