Opasni mit o skorom dolasku opće umjetne inteligencije
Zašto nas opsesija strojevima koji misle kao ljudi sprječava u rješavanju stvarnih problema
Svi smo barem jednom čuli hrabra i iznimno samouvjerena predviđanja vodećih tehnoloških lidera kako je opća umjetna inteligencija (AGI) udaljena svega nekoliko kratkih godina. Prema toj izrazito popularnoj i medijski eksponiranoj priči, samo je pitanje vremena kada će računalni sustavi i algoritmi postati daleko pametniji i sposobniji od ljudskih bića u baš svakom mogućem kognitivnom i fizičkom zadatku. No, dok svakodnevno slušamo o zapanjujućim utopijskim i zastrašujućim apokaliptičnim scenarijima u kojima nezaustavljivi strojevi rješavaju sve kompleksne svjetske probleme ili nas potpuno zamjenjuju, stvarnost današnjih jezičnih i vizualnih modela govori nam jednu sasvim drugačiju priču. Umjesto da fokusirano, metodično i promišljeno gradimo sigurne i korisne alate za današnjicu, cijela tehnološka industrija sve više gubi jasan fokus loveći neuhvatljiv san koji nam neprestano izmiče. Pravo je pitanje koliko nas takva kolektivna zabluda zapravo košta u smislu propuštenih inovacija, uzalud potrošenih resursa i izostanka stvarnog napretka na onim područjima gdje bi primijenjena umjetna inteligencija doista mogla napraviti vidljivu, mjerljivu i pozitivnu razliku u životima običnih ljudi.
Prevladavajuća priča
Glavni i uvjerljivo najglasniji narativ u modernoj tehnološkoj industriji danas je više nego jasan: iznimno veliki jezični modeli i napredni sustavi dubokog učenja navodno predstavljaju rane, ali neosporne faze pravog, ljudskog razmišljanja i svijesti. Zastupnici ovog stajališta tvrde da nas svako novo, značajno povećanje broja parametara unutar neuralnih mreža i masovno prikupljanje nezamislivo ogromne količine podataka za treniranje nepogrešivo vodi korak bliže strojevima koji mogu potpuno samostalno rezonirati, dugoročno planirati i donositi neovisne odluke u iznimno nepredvidivim i složenim situacijama stvarnog svijeta.
Silicijska dolina, izdašno potpomognuta naizgled neograničenim sredstvima globalnog rizičnog kapitala, neprestano ulaže milijarde i milijarde dolara vodeći se isključivom pretpostavkom da je točan samo jedan jedini put naprijed. Prema takvim korporativnim vizionarima, isključivo je pitanje sirove računalne moći, broja grafičkih procesora i izgradnje sve većih i gladnijih podatkovnih centara prije nego što pametni strojevi u potpunosti i nepovratno nadmaše ljudske intelektualne sposobnosti. Ova grandiozna priča fantastično zvuči u tehnološkim medijima, redovito krasi naslovnice utjecajnih poslovnih magazina i, što je u konačnici najvažnije, nevjerojatno efikasno privlači ogroman kapital brojnih investitora koji se panično boje propustiti sljedeću veliku globalnu tehnološku revoluciju. U takvom visokotlačnom okruženju, svaka konstruktivna kritika, tehnička skepsa ili sumnja u skori dolazak opće umjetne inteligencije redovito se i vrlo brzo odbacuje kao neznanje, skepticizam ili pomanjkanje vizionarske hrabrosti.
Zašto je ta priča pogrešna ili nepotpuna
Fundamentalni znanstveni problem s ovom općeprihvaćenom i raširenom pričom leži u tome što ona potpuno, i često sasvim svjesno, zanemaruje surovu tehničku stvarnost o tome kako današnji napredni strojni modeli zapravo funkcioniraju ispod haube u praksi. Umjetna inteligencija, u svom današnjem, trenutnom obliku, ne "razmišlja", ne promišlja i ne osjeća na način na koji to kontinuirano rade ljudska bića; ona tek nevjerojatno brzo i frapantno precizno predviđa sljedeću riječ, token ili piksel na temelju nezamislivo velikih količina analiziranih statističkih obrazaca. Iako su ti obrasci neizmjerno složeni, sami modeli nemaju nikakvo pravo, duboko i strukturirano razumijevanje fizičkog svijeta oko nas. Oni nemaju vlastitu unutarnju namjeru, nemaju želje i, najvažnije od svega, nemaju sposobnost pravog uzročno-posljedičnog logičkog zaključivanja izvan onih unaprijed prepoznatih okvira na kojima su mukotrpno trenirani tjednima.
Kada se i uvjerljivo najnapredniji modeli današnjice susretnu s potpuno novim, rubnim situacijama ili logičkim zagonetkama koje zahtijevaju i najmanju količinu svakodnevnog ljudskog zdravog razuma, oni iznimno često, a ponekad i komično, zakazuju. Umjesto pravog, dubinskog kontekstualnog razumijevanja zadatka, krajnji korisnici tada redovito dobivaju takozvane halucinacije – uvjerljivo sročene, gramatički i sintaktički potpuno savršene, ali činjenično potpuno netočne i besmislene informacije. Fokusiranje gotovo isključivo na puko inženjersko skaliranje postojećih matematičkih arhitektura, u slijepoj i neutemeljenoj nadi da će se istinska opća umjetna inteligencija nekako magično i spontano pojaviti iz dovoljno velike gomile procesiranih podataka, vrlo opasno ignorira temeljna ograničenja na kojima počiva trenutna tehnologija. Kontinuirano i eksponencijalno povećanje broja parametara bez sumnje nam donosi sve bolje i bolje rezultate u čistom prepoznavanju kompleksnih obrazaca, ali takav impresivni kvantitativni skok naprosto i dalje ne stvara nikakav kvalitativni pomak u pravu, opću inteligenciju kakvu posjeduju ljudi. Zbrajanje trilijuna brojeva i dalje je samo napredna matematika, a ne rađanje svijesti.
Posljedice u stvarnom svijetu
Slijepa opsesija brzim postizanjem opće umjetne inteligencije i dominacija takvog isključivog načina razmišljanja ima vrlo stvarne, opipljive i opasno negativne posljedice za cjelokupno globalno društvo. Dok najveće i najbogatije svjetske tehnološke tvrtke nesmiljeno troše enormne energetske, financijske i ljudske resurse na krajnje neizvjesnu utrku prema AGI-ju, mi kao civilizacija propuštamo ključnu i povijesnu priliku fokusirati se na rješavanje onih konkretnih, svakodnevnih problema koje današnja primijenjena umjetna inteligencija doista može nevjerojatno uspješno i efikasno riješiti u vrlo kratkom roku.
Manje inovativne tvrtke, neovisni znanstveni istraživači, startupi i etablirane akademske institucije danas osjećaju ogroman i neopravdan tržišni pritisak da pod svaku cijenu prate ovaj nerealni, prenapuhani medijski narativ o superinteligenciji. Umjesto da mirno i sustavno ulažu golem trud i vrijeme u razvijanje visoko kvalitetnih i usko specijaliziranih modela koji bi u praksi mogli dramatično unaprijediti medicinsku i onkološku dijagnostiku, drastično optimizirati globalnu transportnu logistiku, ubrzati pronalazak novih materijala ili direktno pomoći u očuvanju okoliša i značajnom smanjenju globalne energetske potrošnje, ogromni dragocjeni resursi bespovratno se preusmjeravaju na izradu generalnih modela opće namjene koji pokušavaju biti sve za svakoga, a često podbacuju u kritičnim sitnicama.
Gubimo izuzetno dragocjeno vrijeme i kolektivnu društvenu pažnju burno raspravljajući o apstraktnim znanstveno-fantastičnim scenarijima sudnjeg dana u kojima moćni strojevi nasilno preuzimaju kontrolu nad cijelim svijetom, dok istovremeno, u dubokoj sjeni, ignoriramo vrlo stvarne i sve prisutnije probleme današnjice. Pitanja poput dokazane sustavne algoritamske pristranosti u važnim procesima zapošljavanja, odobravanja kredita ili u pravosuđu, zatim sustavne krađe autorskih prava neviđenih globalnih razmjera i zastrašujuće koncentracije tehnološke, političke i ekonomske moći u rukama tek nekoliko gigantskih korporacija, prečesto prolaze potpuno ispod radara ozbiljnih javnih rasprava. Zbog cijele te buke, krajnji korisnici i male organizacije ostaju prepušteni sami sebi, potpuno zbunjeni reklamama i boreći se s nerealnim očekivanjima od tehnologije koja, u gruboj stvarnosti, i dalje zahtijeva iznimno pažljiv i stalan ljudski nadzor, visoko strukturirano tehničko usmjeravanje i vrlo opreznu, odgovornu implementaciju u bilo kojem ozbiljnom poslovanju.
Završni stav
Krajnje je vrijeme da svi zajedno kao društvo kolektivno prestanemo tretirati fantaziju o općoj umjetnoj inteligenciji kao nekakvu neizbježnu, blisku sudbinu koja nas sigurno čeka odmah iza prvog kalendarskog ugla. Današnja generativna i primijenjena umjetna inteligencija zasigurno predstavlja nevjerojatno moćan, duboko transformativan tehnološki alat koji bez ikakve sumnje može dramatično poboljšati i unaprijediti način na koji moderni ljudi rade, uče i stvaraju. Međutim, pritom je apsolutno ključno zauvijek zapamtiti jednu temeljnu istinu: to ostaje, i još će dugo ostati, isključivo samo alat, a ne neovisni mislilac sa vlastitom slobodnom voljom i razumijevanjem svijeta. Pravi, istinski i opipljivi društveni, znanstveni i ekonomski napredak ostvarit ćemo tek onog prijelomnog trenutka kada hrabro i odlučno odlučimo prestati bezglavo loviti privlačne tehnološke mitove i u potpunosti se posvetimo dizajniranju pametnih sustava koji su prije svega neupitno sigurni, potpuno transparentni, provjereno pouzdani i eksplicitno, namjenski dizajnirani za rješavanje specifičnih, stvarnih ljudskih potreba i teških izazova s kojima se svakodnevno susrećemo.
Komentar objavljen na portalu Umjetna Inteligencija Blog by ShtefAI, autor: Shtef



